Poziv za učestvovanje u toj radionici su dobili i predstavnici Udruženja Altruista "Ruke Prijateljstva", Dječija javna kuhinja Lukavac, i više nego rado smo se odazvali.
Ovo nije prvi put da predstavnici UARP-a učestvuju u radionicama koje organizuje UNDP za BiH, i svaki put smo se vratili sa novom voljom za rad, sa novom nadom i novim znanjima i saznanjima kako organizovati u unaprijediti rad našeg neprofitnog, nevladinog humanitarnog udruženja.
Tako je bilo i ovaj put.
Naš domaćin je bio gospodin Siniša Ubiparipović, zamjenik direktora kancelarije UNDP u Doboju, a sponzor održavanja radionice je bila jedna vrlo uspješna i velika humanitarna organizacija, EMMAUS.
Razgovaralo se o raznim stvarima.
Osnovna tema je bila pravo na pristup hrani – HRANA ZA SVE, odnosno kako se to često u BiH kaže "PRAVO NA JEDAN TOPLI OBROK DNEVNO".
Istaknuto je da je to pravo svakom građaninu zagarantovano UN-ovom “Poveljeom o osnovnim ljudskim pravima” te da veliku odgovornost u provođenju tog prava snose organi vlasti na svim nivoima, ali prevenstveno na lokalnom, odnosno opštinske i gradske vlasti.
U gradu Sarajevu trenutno radio ko 20 javnih kuhinja i Sarajevo je jedini grad u Bosni i Hercegovini koji je uredbom regulisao “Pravo na jedan topli obrok dnevno”.
Na žalost, u BiH postoje lokalne vlasti koje apsolutno ignorišu potrebe javnih kuhinja i istaknuto je da će se boriti svim sredstvima da se to javno osudi i izvrši pritisak da lokalne vlasti podnesu svoj dio terete na tom polju.
Od drugih problema sa Kojima se susreću javne kuhinje u BIH istaknuto je i:
- probem plaćanja iznajmljenih prostora za rad i skladištenje namirnivca,
- problem plaćanja svih vrsta računa (struja, voda, odvoz smeća, … po višim indistrijskim cijenama,
- nedostatak radnika,
- nedostatak volontera,
- nedostatak opreme,
- nedostatak trpezariskih prostorija,
- stigma kod osoba koje trebaju pomoć u hrani ali se stide da se prijave i preuzimaju hranu,
- higijena posuda koje korisnici javnih kuhinja donose i u koje im se sipa hrana,
- nizak nivo saradnje lokalnih zajednica (seoske mjesne zajednice) kako bi se imao bolji uvid u broj osoba koje trebaju podršku u ishrani, i drugo.
Izražena je Velika nada de će se stanje u opskrbljenosti javnih kuhinja osnovnim životnih namirnicama popraviti kada i u praksi zaživi Zakon koji ukida PDV na doniranu robu, te iznesene ideje kako da se pravilno i pravedno vrši raspodjela prikupljene iste.
Jedan od prijedloga je bio da se umjesto centralnih skladišta hrane koja bi organizvao i vodio sam UNDP to prepusti velikim humanitarnim organizacijama koje imaju dostatne prostore i mehanizaciju za preuzimanje, dovoz, skladištenje i podjelu istih ostalim, manjim humanitarnim udruženjima, ali je prevladalo mišljenje da je najobjektivnije da centralna sabirna skladišta budu pod direktnim nadzorom UNDP BiH zbog sprečavanja bilo kakvih monopola i potencijalnih nepravilnosti i zloupotreba.
Jedan od problema koje su jednoglasno istakle manje kuhinje, sa amanjim prilivom novčanih sredstava, je da veliki dio novca koji bi mogao biti utrošen na veću raznovrsnosti i bolju nutricionističku vrijednost obroka koje dijele svojim štićenicima, je plaćanje kirije za prostorije koje koriste za kuhanje i za skladištenje namirnica.
Istaknuto je da je jedno od rješenja da lokalne vlasti preuzmu plaćanje takvih troškova, te se tako smanji protisak na ionako male i jedva dostatne budžete malih javnih kuhinja.
Javne kuhinje koj imaju svoje trpezarije istakle su da su te trpazarije mnogim njihovim korisnicaima jedina mjesta gdje se mogu sresti i družiti sa drugim osobama, jer su korisnici javnih kuhinja obično zbog svog društvenog statusa izlovani, izbjegavani, pa čak i odbačeni od društva.
Istaknut je i problem jednog dijela stanovništva koji je žrtva stigmatizacije društva da je nešto loše, sramota, pa gotovo i bolest biti siromašan i u potrebi, i to im predstavlja problem da se prijave za program podjele hrane u javnim kuhinjama. Svi prisutni su se složili da se ma tom polju moraju uložiti dodatni napori da se ukloni ta stigma o osbama u potebi u društvu.
Na izjavu predstavika UARP Dječija javna kuhinja Lukavac, da nemamo objektivne mogućnosti da udovoljimo potrebama svih onih kojima je potreban jedan topli obrok dnevno, i da trenutno imamo neku vrstu “liste čekanja” od stotinjak imena, neizbježno je bilo dotaći se i slučajeva da se jedan dio korisnika javnih kuhinja prijavljuje u više javnih kuhinja i na taj način “zauzima mjesto” onima koji su u potrebi kao i oni sami.
Neupitno je da jedan topli obrok nije dovoljan za preživjeti dan i da svako od njih traba barem tri obroka dvevno kako bi ishrana garantovala život dostojan čovjeka, ali u situaciju kakva jeste, nepravedno je da od svih onih koji su u istoj potrebi, neko dobije hranu na dva mjesta a drugi ni na jednom. Potencirana je potreba da se pojača saradnja među javnim kuhinjama koje rade u istom gradu/opštini, te da se u budućnosti uspostavi objedinjen spisak svih korisnika javnih kuhinja u BiH podijeljen na regije prema pet UNDP-jevih centara a ne prema političkim ili nekim drugim kriterijjumima, kako bi se za svakog korisnika znalo Koliko članova porodice ima i u kojoj javnoj kuhinji prima hranu za njih.
Kako rekosmo, radionica je obilovala korisnim stvarima, primjerima, prijedlozima, i u svakom smislu je unaprijadila način razmišljanja i sistem rada javnih kuhinja u BiH, a podrška UNDP-ja našem radu ne nemjerljivo iznad svake druge.
