Brojni su pojedinci koji su više ili manje doprinijeli realizaciji ideje o otvaranju i radu projekta Udruženja Altruista „Ruke Prijateljstva” pod nazivom „Dječija javna kuhinja Lukavac.

Naša Selma je na kraju čak prodala porodičnu imovinu da bi napravila objekat u Lukavcu u kojem sada radimo kao bismo napokon bili "svoji na svome".

Ali, ipak, postoji jedan čovjek koji se u svemu izdvaja od svih drugih.

Zoran Jovanović, bivši Ministar za rad i socijalnu politiku TK, dugogodišnji predsjednik Srpskog Građanskog Vijeća - Pokret za ravnopravnost, sadašnji Direktor Kantonalne uprave civilne zaštite TK, je čovjek o kojem se može pisati cijeli dan, a da se opet ne opišu svi njegovi, prije svega, LJUDSKI kvaliteti, a tek onda kvaliteti nekoga ko obnaša javne funkcije.

Čovjek je to koji u ljudima vidi prije svega ljude, i to prvenstveno one u potrebi, čovjek koji svo svoje biće posvećuje dobrobiti zajednice i društva, čovjek koji je od samog rađanja ideje o osnivanju Udruženja i pokretanju Dječije javne kuhinje u Lukavcu, pa sve do realizacije istih, bio jedan od najjačih stubova koji su tu ideju nosili i iznijeli da bude realizovana, i evo već punih 6 godina donosi radost u kuće Lukavačkih siromašnih i gladnih mališana i njihovih roditelja, kao i drugih građana Lukavca koji su u potrebi i kojima jedan topli obrok dnevno iz naše kuhinje uljepša i olakša dan.

Vjerujte, teško je pisati o ljudima kao Zoran Jovanović.

Teško je zato što se svaki put kada se to pisanje završi, shvati da ima još toga lijepog što se može i treba napisati o jednom takvom čovjeku, a kada govorite i pišete o tako dobrim ljudima, izostaviti bilo šta je i grijeh i sramota.

Mi ćemo ovdje samo pokušati biti na visini tog zadatka.

Zoran Jovanović - Zoka ...

Naš Zoran je skroman čovjek.

Nikada se ne hvali i nije mu baš ugodno kada ga drugi pred njim hvale, ali neke stvari i nekim ljudima jednostavno MORAJU biti izrečene, napisane i podijeljene sa širom krugom ljudi.

Počeci UARP – Dječija javna kuhinja Lukavac je bio težak.

Pretežak.

Trebalo je registrovati Udruženje, napisati Statut i plan rada, osmisliti načine finansiranja i prikupljanja namirnica za pripremanje obroka, obezbijediti prostor za rad i prvi šporet, prvi frižider i zamrzivač, izboriti se sa opštinskom administracijom koja je u to vrijeme projekat Dječije kuhinje smatrala nečim što sramoti Lukavac i Lukavčane, i što negativno utiče na IMIDŽ opštine.

Sve to gotovo da čovjeka obeshrabri i pokoleba ga da odustane od jednog tako plemenitog plana i cilja.

Tada je Zoran bio uz nas i svojom smirenošću, sabranošću, ljudskošću i jednostavnošću, svojom podrškom u svakom smislu, održao naš entuzijazam i odlučnost da se „izgura”.

Od prvog iznajmljenog prostora, preko nabavke kuhinjskog inventara, do nabavke prvih namirnica i kuhanja prvih obroka, Zoran Jovanović je bio tu.

Ne da nas je samo savjetovao i pomogao u povezivanju sa drugim humanim ljudima, kompanijama, organizacijama, koji su svojim prilozima i donacijama omogućili početak i rad Kuhinje, već je i svoja lična finansijska sredstva stavio na raspolaganje UARP-u, u tim najtežim vremenima.

Kasnije, kada je sve krenulo i „uhodalo se”,  i dalje je bio gotovo sveprisutan u našem radu, zvao, pitao treba li nam šta, pomagao nam na sve moguće, pa i za mnoge druge nemoguće načine – ali ne i našeg „Zoku”.

Danas, kada se osvrnemo iza sebe, sagledamo tih prošlih 6 godina, u svemu lijepome čega se možemo sjetiti je Zokin trag.

Zahvaljujući pomoći i trudu Zorana Jovanovića, mi danas dnevno spremamo i dijelimo preko 400 obroka za siromašnu djecu Lukavca, njihove roditelje, za stare, bolesne i nemoćne, za penzionere sa penzijama koje jedva pokrivaju račune, komunalije i lijekove, za demobilisane borce koji su bolesni, na birou i bez ikakvih primanja, ...

U svakom tom podijeljenom obroku je barem par kašika za koje je zaslužan Zoran Jovanović.

Od svakog osmijeha i „hvala” koje nam upute naši korisnici i štićenici, jedan dio treba da ide Zoranu Jovanoviću.

Mi možda nismo dovljno ni obrazovani ni načitani da mu se zahvalimo na način na koji on to zaista zaslužuje, ali svaka riječ ovde napisana je iz srca.

Ovo je naš skroman način da mu kažemo:

Zorane, jabuko naša, hvala ti za sve ono što si učinio za nas i naše štićenike.

Neka je ljudska zahvalnost i Božija milost na tebe i sve ljude kao ti.